26.06.18. u 13:51

Suncokretov projekt „Lakše kroz školu“ iz perspektive jedne mlade volonterke

Primjetno je kako danas sve više ljudi želi volontirati. Tome pridonosi i činjenica da je ustanovljen i Međunarodni dan volontera, koji se obilježava 5. prosinca.
Zašto volontera ima sve više, pokušat ćemo odgovoriti kroz razgovor s  mladom volonterkom u Udruzi Suncokret-Pula.
Vita Rovis, maturantica Gimnazije Pula, aktivna članica zajednice objasnila nam je zašto već dvije godine volontira u Suncokretu te što volontiranje za nju znači. Vita je odlična učenica, svira gitaru i trenira veslanje. Namjera joj je postati profesorica hrvatskoga jezika i književnosti.
Kako je sve počelo?
Počelo je kad sam trebala pomoć u pripremanju za školsko natjecanje iz hrvatskoga jezika. Trebao mi je netko tko ima znanje, vrijeme i želju da mi pomogne kako bih se što bolje pripremila. Pomogla mi je profesorica koja je tada radila u Udruzi Suncokret. Zanimljivo mi je bilo što je meni trebala pomoć s dodatnim gradivom, dok je drugima, većinom mlađim učenicima, trebala pomoć oko savladavanja gradiva. Spontano sam počela pomagati drugim učenicima. I svidjelo mi se.
Što ti se svidjelo?
Dobra ekipa, zdravo okruženje.
Kakva su tvoja iskustva, obzirom da si bila i primateljica volontiranja te volonterka?
U početku mi je bilo čudno jer nisam nikoga poznavala. Vrlo brzo sam se upoznala s ekipom oko sebe i atmosfera je postala dobra. Kada sam počela volontirati, osjetila sam odgovornost, ne tako veliku kao da sam zaposlena, ali rekla bih, neku unutarnju odgovornost. Nije uvijek jednostavno, djeca znaju biti izazovna, ali ide. Sve ide uz trud.
Jesi li volontiranjem nešto dobila kao osoba?
Stekla sam puno iskustva u radu s djecom. Prije mi je bilo teže približiti im se. Sada već imam svoj pristup, lakše mi je sprijateljiti se s njima.
Što misliš da si dala volontiranjem?
Mislim da sam im pokazala da učenje nije samo posao, gnjavaža. Dok učimo, možemo se i zabaviti. Čini mi se da neka djeca baš zato žele doći u Udrugu i zajedno rješavati zadaću. Ovdje su na svojem i osjećaju se dobro radeći u grupi. Takav je moj dojam.
Je li volontiranje utjecalo na tvoje profesionalno usmjeravanje?
Moja je želja već dugo vremena upisati nastavnički smjer u Rijeci, hrvatski jezik i književnost. Voljela bih predavati u školi. Shvatila sam koliko mi neki profesori znače, pogotovo u srednjoj školi, kada imamo nekoga na koga se možemo osloniti. Volontiranje s djecom pomoglo mi je zauzeti stav i naučiti postaviti granice. Moram se još malo „postrožiti“ (smijeh).
Volontiraju li tvoji vršnjaci iz škole?
Da, znam za dvije cure. Jedna u Crvenom križu, ona baš to voli, gušt joj je. Druga volontira u Udruzi cerebralne paralize Istarske županije. Ona se povezala s djecom i mladima s kojima radi. Njoj je lijepo s njima i njima je lijepo s njome. Pronašla se u tome. Mislim da puno učenika u školi nije upoznato s volontiranjem. Često misle da je volontiranje za one koji su “dobri” u školi. Stekla sam dojam da uglavnom samo “odlični” učenici volontiranju, ali, zašto bi volontiranje bilo samo za njih?
Što misliš, tko može volontirati?
Mislim da volontirati može svatko. Svatko može pronaći nešto u čemu će se osjećati dobro dok pomaže drugima. Motivacija također mogu biti i dodatni bodovi za upis na fakultet. Mislim da se o osobama koje volontiraju, treniraju, rade tijekom srednje škole i sl. stječe bolji dojam. To su osobe koje nisu fokusirane samo na učenje gradiva, stjecanje znanja koje će nažalost ishlapjeti kroz dva tjedna, već ulažu u sebe.
Volontiranje je ulaganje u sebe?
Da, da. Od volontiranja imaju koristi i oni koji volontiraju i oni kojima se pomaže. I jedni i drugi rastu i sazrijevaju kao osobe. Volontiranje nije velika obveza. S dobrom organizacijom i odgovornošću sve se može. Svatko ima potencijal za volontiranje i može dati nešto ovom svijetu kako bi se popravio, korak po korak. 
Volontiranje je za mene nešto što radim iz ljubavi. Počela sam volotirati spontano kao što sam navela prije. Mislim da svatko može volontirati ako ima samo malo dobre volje. Nije svatko za rad s djecom, ali volontirati se može i na druge načine. Glavni cilj volotiranja je pomoći drugima, a mislim da to može svatko od nas. Kao što je Holden Caulfield, glavni lik Salingerovog romana "Lovac u žitu" jednom prilikom rekao:
"Stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini… nikog odraslog, mislim… osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji, hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti."
Svi možemo biti nečiji lovac u žitu i pomoći drugome kad mu je najviše potrebno. Na kraju krajeva, dobro se dobrim vraća, zar ne?


Razgovor vodila Ana Jovanović