Željeznički promet

Potreba za izgradnjom željeznice u Istri generirana je u vremenu početka razvoja različitih industrijskih djelatnosti; brodogradnje, građevinskog materijala, strojne i elektroindustrije, ujedno i vremenu jakih vojnih interesa Austrije. Nastavno na izgradnju pruge Beč - Trst, 1876. godine otvorena je za promet pruga Divača - Pula (dužine 122 km) sa ogrankom Kanfanar - Rovinj (21,0 km).

Zapadni dio Istre, unatoč mnogim nastojanjima, povezan je sa Trstom tek početkom 20. stoljeća (1902.), kada je izgrađena i u promet puštena uskotračna pruga Poreč --Trst (123,1 km), čuvena "Parenzana", ili Parenzaner Bahn,  koja je  ukinuta 1935.godine.

Do nastavka izgradnje novih pruga u Istri trebalo je proteći gotovo 50 godina. Krajem 1951. godine izgrađena je i otvorena pruga Lupoglav - Štalije, (52,4 km) namijenjena prvenstveno prijevozu tada veoma vrijednog energenta, raškog ugljena. Bilo je predviđeno povezivanje te pruge sa Rijekom i Zagrebom, tunelom ispod Učke, no to nikada nije ostvareno.

Istarske pruge, pulska i raška, temeljito su obnovljene sredinom osamdesetih. Kao važno gospodarsko odredište povezana je i teretna luka Bršica 1979. godine.

Do značajnih promjena uloge istarskih pruga dolazi početkom devedesetih, kada iste u hrvatskom dijelu Istre preuzimaju Hrvatske željeznice. Pruge, sada ukupne dužine 152,5 km uključujući i 2,7 km industrijskih kolosijeka, su praktički "odsječene"  od hrvatskih (osim posredne veze preko slovenskih pruga) i postaju pruge lokalnog značaja. Promet putnika i tereta minoran je u odnosu na postojeće kapacitete i mogućnosti i kao takav nerentabilan. 

Budućnost istarskih pruga , njihov opstanak i razvoj, uvjetovana je direktnim povezivanjem sa hrvatskim prugama i uključenjem u slovenski, odnosno europski željeznički sustav.