Do 2013. svi bi europski građani trebali imati širokopojasni internet. Dvije godine kasnije polovina građana trebala bi kupovati on-line, a 20 posto i prekogranično. Javne usluge, poput e-pravosuđa, trebale bi biti dostupne preko granica do 2015. Jedinstveno telekomunikacijsko tržište značilo bi da gotovo nema razlika među cijenama mobilnih usluga u domovini i inozemstvu. Ciljevi su to koje je zacrtala Europska komisija. Međutim, dok su ciljevi jasni na papiru, implikacije vezane uz regulativu, socijalnu komponentu, sigurnost i zaštitu privatnosti čine ih iznimno kompleksnima. Postoje goleme razlike među zemljama članicama. Europa je još daleko od ultra brzog interneta koji će omogućiti sto puta brži pristup internetu od sadašnjega. Njime se koristi oko 15 posto stanovnika Južne Koreje, ali samo jedan posto Europljana. Nadalje, kako bi svi europski građani imali jednake koristi od, primjerice, e-zdravstva, e-prometa ili e-vlade, moraju se postaviti zajednički standardi. Telekomunikacijsko tržište je fragmentirano. Premalo Europljana posjeduje vještine potrebne za informacijske tehnologije, a zemlje članice oklijevaju više ulagati u istraživanje i razvoj. Za potrošače postoje mnogobrojni praktični problemi. Ne znaju koja su njihova prava ako kupuju preko granice, a nešto pođe krivo. Elektroničko plaćanje i e-računi još su psihološka barijera. Kad je riječ o on-line sadržajima, pitanje intelektualnog vlasništva iznimno je složeno. Europska komisija trebala bi potkraj ove godine objaviti prijedloge za rješavanje tog pitanja.